Lepoglava se prvi put spominje 1399. godine dok je godinu dana kasnije Herman Celjski osnovao samostan pustinjaka Sv.Pavla te nakon toga pavlini dolaze u Lepoglavu te ostaju ovdje do 1768. godine.
Pavlini osnivaju u Lepoglavi prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj 1582. godine, a studij filozofije i teologije započinje s radom 1656. godine. Status prvog hrvatskog sveučilišta Lepoglava dobiva 1674. te se smatra da je ovdje obranjeno oko 75 doktorskih disertacija.
Kako je Lepoglava dolaskom pavlina bila kolijevka znanosti, umjetnosti i kulture njihovim protjerivanjem iz Lepoglave 1786. godine zamire sav kulturni i znanstveni život.
Samostan se 1854. godine pretvara u kaznionicu, dok je pavlinski kompleks odijeljen od kaznioničkog 2001. godine te je predan na korištenje Varaždinskoj biskupiji.
Povijest pavlina i pavlini u Lepoglavi
Pavlini su katolički crkveni red koji je u početku bio pustinjački, a kasnije samostanski. Gradili su samostane i crkve, otvarali učilišta, promicali znanost i umjetnost među pojedinim narodima gdje su prebivali.
U srednjem vijeku pavlini su djelovali u Francuskoj, Portugalu, Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Pavlini su preko 500 godina bili savjetnici hrvatskih plemića, stvaratelji kulture te promicatelji umjetnosti. U puku su poznati pod nazivom ”bijeli fratri”.
Pavlinski red ukida se 1786. godine od strane kralja Josipa II dok njihova dobra preuzima austrijski fisk, dijelom budimirska komora a nešto poplijeniše Turci. Po opsegu ovo je bila najveća pljačka hrvatske kulturne baštine. Pavlinski samostan u Lepoglavi nije najstariji u Hrvatskoj no svakako spada među najznačajnije te je godinama bio u milosti plemića koji su u njemu crpili svoju duhovnu snagu.
Javna gimnazija i sveučilište u Lepoglavi
U Lepoglavi se 1503. g. otvorila gimnazija za pavlinske pitomce i svjetovnu mladež kao prva gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj koja je prestala djelovati nakon Mohačke bitke 1526. g. Visokoškolska nastava filozofije započela je 1656. g. Nedugo zatim papa Klement X. priznaje, a car Leopold potvrđuje sveučilišni stupanj učilišta, čine Lepoglava dobiva pravo na dodjeljivanje visokih znanstvenih stupnjeva, doktorata iz teologije i filozofije. Smatra se da je ovdje obranjeno oko 75 doktorskih disertacija, čime je Lepoglava s pravom stekla status prvog hrvatskog sveučilišta.
Zahvaljujući filozofiji i teologiji prikupljena je golema knjiška građa te je samostan u ono vrijeme imao najbogatiju i najveću knjižnicu u Hrvatskoj. Najznačajnije djelo lepoglavskih pavlina je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik ”Gazophylacium”, djelo Ivana Belostenca, koji predstavlja riznicu rječničkog blaga i izvor za izučavanje hrvatskog jezika.
Umjetnost pavlina
Slikarstvo je u redu hrvatskih pavlina imalo dugu i znatnu tradiciju. Pavlinski su majstori osim u središnjem samostanu u Lepoglavi radili i u drugim samostanima. Pavlinsko je slikarstvo svoj doseg ostvarilo u 18. st. pod vodstvom Ivana Krstitelja Rangera.
Pavlinski je red veliku pažnju posvećivao uređenju unutrašnjosti svojih crkava te o tome govore još i danas od devastacije očuvani oltari i propovjedaonice.
Lepoglavski pavlini zagrebački biskupi
Četiri priora lepoglavskog pavlinskog samostana postali su zagrebačkim biskupima- Vuk Gyula, Šimun Bratulić, Martin Borković i Mirko (Emerik) Esterhazy.
Znameniti pavlini
Ivan Krstitelj Ranger – Najugledniji slikar hrvatskih pavlina rođen je 1700. godine u Gotsenu u Tirolu, a pavlinima je pristupio kao laik 1734. godine. Prvu slikarsku poduku primio je još u svojem zavičaju ali je očito imao prilike neposredno upoznati rad sjevernotalijanskih i južnonjemačkih slikara prvih desetljeća 18.stoljeća. O njegovom školovanju ne zna se ništa, no nema sumnje da se slikarski oblikovao pod utjecajem svoga sunarodnjaka Gaspara Waldmanna. Njegov opus može se pratiti na freskama na lepoglavskoj crkvi i samostanu, te u nizu crkava i kapela u okolici Lepoglave i drugim mjestima Hrvatskog Zagorja. Najveći ikonografski program Rangera posvećen je Mariji. Umro je 1753. godine u Lepoglavi gdje je i sahranjen u crkvi.
Rangerove crkve i kapele na lepoglavskom području:
- Samostan i crkva Sv. Marije u Lepoglavi
- Kapelica Sv. Ivana – Gorica
- Kapelica Sv. Jurja – Purga
- Kapelica Majke Božje Snježne – Žarovnica
- Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije – Višnjica
Ivan Belostenec (1593.-1675.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih pavlina 17. stoljeća. Također, jedan je od prvih pavlinskih studenata koji su studirali na isusovačkim kolegijima da bi se osposobili kao profesori za pavlinska učilišta. Nakon početnog studija na pavlinskoj gimnaziji u Lepoglavi studira filozofiju u Beču i teologiju u Rimu. Nakon završenog studija biran je na odgovorne dužnosti reda: bio je prior u Lepoglavi i Sveticama, u Istri je boravio kao vizitator, administrator i vikar te kao provincijal istarske provincije. Godine 1663. povlači se u Lepoglavu gdje sprema svoje životno djelo Gazophylacium odnosno dictionarium latino-croaticum. Prvo tiskano djelo Ivana Belostenca je zbirka pjesama ”Boghomila”, gdje je opjevan život sv. Pavla u 113 stihova- onoliko stihova koliko je sv. Pavao preživio godina. Najvažnije Belostenčevo djelo je veliki rječnik u dva djela koji je nakon njegove smrti tiskan u Zagrebu 1740. godine. U Gazophylaciumu je Belostenec sabrao rječničko blago triju naših dijalekata te je predložio i grafiju koja je značila znatan napredak prema dotadašnjoj latiničkoj grafiji u Hrvatskoj.
Povijest Kamenice i Višnjice
Povijest Kamenice:
Arheološki nalazi te ostatci visinskih utvrda u neposrednoj blizini Kamenice svjedoče o kontinuitetu naseljenosti od prapovijesti do danas.
Pisani spomen Kamenice povezuje se s tvrdim gradom Kamenica koji se ranije zvao Gradiški, a nalazio se u blizini istoimenoga naselja, prema Ravnoj gori. U drugoj polovici 13. stoljeća sagradio ga je nepoznati zagorski plemić kao utvrđenu rezidenciju, za smještaj vojnika i posluge te kao sjedište posjeda. Riječ je o manjem tvrdom gradu (castrum) koji se sastojao od jezgre trapezoidnog tlocrta na vrhu strma stožastoga uzvišenja, koju je činio zidani utvrđeni palas s manjim dvorištem, utvrđenim drvenim bedemom (palisadom) te utvrđenog predgrađa kružnoga tlocrta podignutog oko jezgre kombinacijom drvenih bedema i zemljanih nasipa.
Kamenica se u dokumentima prvi put spominje 1311. godine, između 1399. i 1405. godine utvrda Kamenica došla je u posjed Hermana II. Celjskog kao darovnica kralja Žigmunda Luksemburškog. Grofovi Celjski bili su vlasnici utvrde Kamenica do 1456., a u ratu za celjsku baštinu razorena je i sama utvrda. Prema darovnici kralja Matije Korvina srušena utvrda Kamenica pripala je 1459. Janu Vitovcu čija je obitelj zadržala vlasništvo nad utvrdom do 1488. godine. Za vladavine Vitovaca Kamenica je napuštena te prelazi u vlasništvo Ivaniša Korvina, a potom obitelji Gyulay sve do 1568. godine. Nakon smrti Ivaniša Korvina, njegova udovica Beatrica Frankapan darovala je Kamenicu lepoglavskim pavlinima koji je nisu mogli preuzeti jer kralj nije potpisao darovnicu. Po dodjeljivanju Trakošćana i Kamenice Juraju II. Draškoviću pavlini su pokrenuli sudski spor koji je trajao oko 130 godina. Banski je stol 1730. godine dosudio Kamenicu Draškovićima te su njezini posjedi sjedinjeni sa susjednim trakošćanskim posjedima u jedinstveno trakošćansko-kameničko vlastelinstvo s formalnim sjedištem u Trakošćanu, a stvarnim u dvorcu Klenovnik.
Kamenica je kao župsko mjesto dobila općinsku školu u prosincu 1830. godine. na temelju visoke odredbe cara Franje I., a utemeljila ju je Varaždinska županija.
Povijest Višnjice:
Dokazi o najstarijoj prošlosti ljudske zajednice u Višnjici sežu u starije kameno doba, a prvi pisani spomen datira iz 13. stoljeća. Područje Višnjice prvi se puta spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. 1244. godine, kojom kralj tadašnjem varaždinskom županu Mihajlu daruje područje Lobora, Velike, Klenovnika i Zlogonja (današnje višnjičko naselje) za uspješnu obranu područja oko Varaždina i Ptuja od provale Tatara. Prvi poznati zapis u kojem je spomenuto ime Višnjica, nalazi se u Potvrdi biskupskih statuta iz 1417. godine. Pod područjem Trakošćana spominje se i selo Višnjica Donja, Višnjica Gornja te Bednjica. Godine 1483. spomen Višnjice nalazimo u zapisu koji govori o podmirivanju desetine Zagrebačkom kaptolu. U tom zapisu stoji „Emerik, svećenik u Višnjici“.
Istraživanjem sjeverozapadnog dijela Hrvatskog zagorja arheolozi su naišli na prapovijesnu špilju Velika pećina u Višnjici. O tisućama godina korištenja špilje govore arheološki nalazi koji su dokaz da je čovjek na tom mjestu, s manjim ili većim prekidima, boravio prije 80.000 godina. Odnosno od vremena kad je kretao u potragu za, danas već izumrlim životinjama, pa sve do ranog srednjeg vijeka, kada je naučio rukovati lončarskim kolom. Upravo nalazi poput kamenih i koštanih artefakata, kosti izumrlih životinja i keramika dokazuju da je ovo područje od najstarijih vremena bilo područje susreta naroda i stvaranja materijalne i duhovne kulture.
