Lepoglava se prvi put spominje 1399. godine dok je godinu dana kasnije Herman Celjski osnovao samostan pustinjaka Sv.Pavla te nakon toga pavlini dolaze u Lepoglavu te ostaju ovdje do 1768. godine.
Pavlini osnivaju u Lepoglavi prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj 1582. godine, a studij filozofije i teologije započinje s radom 1656. godine. Status prvog hrvatskog sveučilišta Lepoglava dobiva 1674. te se smatra da je ovdje obranjeno oko 75 doktorskih disertacija.
Kako je Lepoglava dolaskom pavlina bila kolijevka znanosti, umjetnosti i kulture njihovim protjerivanjem iz Lepoglave 1786. godine zamire sav kulturni i znanstveni život.
Samostan se 1854. godine pretvara u kaznionicu, dok je pavlinski kompleks odijeljen od kaznioničkog 2001. godine te je predan na korištenje Varaždinskoj biskupiji.
Povijest pavlina i pavlini u Lepoglavi
Pavlini su katolički crkveni red koji je u početku bio pustinjački, a kasnije samostanski. Gradili su samostane i crkve, otvarali učilišta, promicali znanost i umjetnost među pojedinim narodima gdje su prebivali.
U srednjem vijeku pavlini su djelovali u Francuskoj, Portugalu, Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Pavlini su preko 500 godina bili savjetnici hrvatskih plemića, stvaratelji kulture te promicatelji umjetnosti. U puku su poznati pod nazivom ''bijeli fratri''.
Pavlinski red ukida se 1786. godine od strane kralja Josipa II dok njihova dobra preuzima austrijski fisk, dijelom budimirska komora a nešto poplijeniše Turci. Po opsegu ovo je bila najveća pljačka hrvatske kulturne baštine. Pavlinski samostan u Lepoglavi nije najstariji u Hrvatskoj no svakako spada među najznačajnije te je godinama bio u milosti plemića koji su u njemu crpili svoju duhovnu snagu.
Javna gimnazija i sveučilište u Lepoglavi-) U Lepoglavi se 1503. g. otvorila gimnazija za pavlinske pitomce i svjetovnu mladež kao prva gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj koja je prestala djelovati nakon Mohačke bitke 1526. g. Visokoškolska nastava filozofije započela je 1656. g. Nedugo zatim papa Klement X. priznaje, a car Leopold potvrđuje sveučilišni stupanj učilišta, čine Lepoglava dobiva pravo na dodjeljivanje visokih znanstvenih stupnjeva, doktorata iz teologije i filozofije. Smatra se da je ovdje obranjeno oko 75 doktorskih disertacija, čime je Lepoglava s pravom stekla status prvog hrvatskog sveučilišta.
Zahvaljujući filozofiji i teologiji prikupljena je golema knjiška građa te je samostan u ono vrijeme imao najbogatiju i najveću knjižnicu u Hrvatskoj. Najznačajnije djelo lepoglavskih pavlina je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik ''Gazophylacium'', djelo Ivana Belostenca, koji predstavlja riznicu rječničkog blaga i izvor za izučavanje hrvatskog jezika.
Umjetnost pavlina
Slikarstvo je u redu hrvatskih pavlina imalo dugu i znatnu tradiciju. Pavlinski su majstori osim u središnjem samostanu u Lepoglavi radili i u drugim samostanima. Pavlinsko je slikarstvo svoj doseg ostvarilo u 18. st. pod vodstvom Ivana Krstitelja Rangera.
Pavlinski je red veliku pažnju posvećivao uređenju unutrašnjosti svojih crkava te o tome govore još i danas od devastacije očuvani oltari i propovjedaonice.
Lepoglavski pavlini zagrebački biskupi
Četiri priora lepoglavskog pavlinskog samostana postali su zagrebačkim biskupima- Vuk Gyula, Šimun Bratulić, Martin Borković i Mirko (Emerik) Esterhazy.
Znameniti pavlini
Ivan Krstitelj Ranger - Najugledniji slikar hrvatskih pavlina rođen je 1700. godine u Gotsenu u Tirolu, a pavlinima je pristupio kao laik 1734. godine. Prvu slikarsku poduku primio je još u svojem zavičaju ali je očito imao prilike neposredno upoznati rad sjevernotalijanskih i južnonjemačkih slikara prvih desetljeća 18.stoljeća. O njegovom školovanju ne zna se ništa, no nema sumnje da se slikarski oblikovao pod utjecajem svoga sunarodnjaka Gaspara Waldmanna. Njegov opus može se pratiti na freskama na lepoglavskoj crkvi i samostanu, te u nizu crkava i kapela u okolici Lepoglave i drugim mjestima Hrvatskog Zagorja. Najveći ikonografski program Rangera posvećen je Mariji. Umro je 1753. godine u Lepoglavi gdje je i sahranjen u crkvi.
Rangerove crkve i kapele na lepoglavskom području:
Samostan i crkva Sv. Marije u Lepoglavi
Kapelica Sv. Ivana – Gorica
Kapelica Sv. Jurja – Purga
Kapelica Majke Božje Snježne – Žarovnica
Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije - Višnjica
Ivan Belostenec (1593.-1675.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih pavlina 17. stoljeća. Također, jedan je od prvih pavlinskih studenata koji su studirali na isusovačkim kolegijima da bi se osposobili kao profesori za pavlinska učilišta. Nakon početnog studija na pavlinskoj gimnaziji u Lepoglavi studira filozofiju u Beču i teologiju u Rimu. Nakon završenog studija biran je na odgovorne dužnosti reda: bio je prior u Lepoglavi i Sveticama, u Istri je boravio kao vizitator, administrator i vikar te kao provincijal istarske provincije. Godine 1663. povlači se u Lepoglavu gdje sprema svoje životno djelo Gazophylacium odnosno dictionarium latino-croaticum. Prvo tiskano djelo Ivana Belostenca je zbirka pjesama ''Boghomila'', gdje je opjevan život sv. Pavla u 113 stihova- onoliko stihova koliko je sv. Pavao preživio godina. Najvažnije Belostenčevo djelo je veliki rječnik u dva djela koji je nakon njegove smrti tiskan u Zagrebu 1740. godine. U Gazophylaciumu je Belostenec sabrao rječničko blago triju naših dijalekata te je predložio i grafiju koja je značila znatan napredak prema dotadašnjoj latiničkoj grafiji u Hrvatskoj.
 |
 |
Povijest Kamenice i Višnjice
Povijest Kamenice:
Pretpostavlja se da je Kamenica sagrađena u drugoj polovici 13. stoljeća, a prvi puta se spominje u darovnici kralja Žigmunda Hermanu Celjskom 1334. godine. Ruševine tvrđave nalaze se stotinjak metara od centra Kamenice, prema Ravnoj Gori. Tvrđava je razorena 1463. godine, ali nije poznato tko ju je razorio.
Jedno vrijeme Kamenica pripada obitelji grofa Jana Vitovca, da bi nakon što je Vitovcima posjed oduzet Kamenica pripala Ivanišu Korvinu koji je daruje Ivanu Gyulayu pa Kamenica pripada ovoj obitelji sve do 1568. godine kada obitelj izumire. Nakon smrti Ivaniša Korvina njegova udovica Beatrica Frankopan darovala je Kamenicu lepoglavskim pavlinima koji je nisu mogli preuzeti jer darovnicu nije potpisao kralj. Po dodjeljivanju Trakošćana i Kamenice Juraju II Draškoviću, pavlini su pokrenuli sudski spor koji je trajao oko 130 godina, a 1730. godine Banski stol dosudio je Kamenicu Draškovićima kao nedjeljivi dio vlastelinstva Trakošćan.
Povijest Višnjice:
Višnjica se sastoji od nekoliko manjih sela: Donja Višnjica, Gornja Višnjica, Zlogonje, Zalužje, Bednjica i Višnjička Jazbina. U Povelji kralja Bele IV. 1244. godine nalazi se prvi pisani trag s ovog područja, kada su varaždinskom županu Mihajlu darovani Zlogonje, Klenovnik, Lobor i Velika. Višnjica Donja, Višnjica Gornja i Bednjica prvi puta se spominju 1417. godine u Potvrdi biskupskih statuta.
Današnja župa nalazi se u Donjoj Višnjici i sve do 1705. godine pripadala je župi Kamenica, no još se 1483. godine spominje Emerik- svećenik u Višnjici koji je podmirivao desetinu Kaptolu. Na području kameničke župe vjerojatno nije mogao djelovati samo jedan svećenik iz razloga što je površinom bila vrlo velika.
